19:55, večeras
Danas je prvi februara. Danas je globalna petominutna akcija koju je organiziralo francusko ekološko udruženje "L'Alliance pour la Planète", s ciljem da odmori zemlju. Barem na pet minuta. Akcija je jednostavna. Sve što ljudi širom svijeta treba da urade je da ugase svjetlo u svojim toplim domovima u 19:55. Već u 20:00 mogu da se vrate svakodnavnim večernjim aktivnostima. Gledanju sažetka vijesti iz svijeta. Onda sportske vijesti. Onda film, serija, pa spavanje i sutra opet na posao. A šta da rade oni koji nemaju doma? Ili nemaju struje.
Jučer sam na jednom od blogova ugledao ovu vijest i automatski je kopirao u tijelo mog bloga. Bio sam sretan što će još ljudi, mojih posjetitelja vidjeti istu.
Nedugo zatim legao sam i palo mi je na pamet da sutra, kao i 15. februara 2003. godine, kada sam organizirao mirni protest protiv rata u Iraku i tako Zenicu stavio na listu hiljada svjetskih gradova koji su taj dan zajedno protestirali, prošetam gradom od kopirnice do kopirnice, zamolim ih za 50-tak besplatnih štampanja letaka i plakata. Treba ponovo oblijepiti grad – pomislio sam.
Zaspao sam. Probudio se. Od čarolije sinoćnjeg aktivizma nije ostalo gotovo ništa. A kako i bi kada sam spavao nekih 4 ili 5 sati. A onda prije nekih pola sata vraćam se kući i razmišljam u sebi.
Sjećam se. Bila je 1992. godina. Rat u susjednoj državi bjesnio je a mi smo i dalje vjerovali kako takvo šta ne može da se desi ovdje. Isto smo govorili i za ratove: Irak – Iran. Taj rat je meni u sjećanju ostao kao neki dugi turnir u raznim disciplinama u kojima se takmiče dva podjednako jaka i tvrdoglava protivnika. Onda rat u Kuvajtu, pa napad Amerike na Irak 1991.. Zatim krvavi pokolji u Ruandi, za koju nisam znao ni da postoji. Nju na časovima geografije nismo spominjali. Rat u Palestini još traje, ali o njemu više ne mislim kao o fudbalskom turniru. Sada znam šta je rat.
Te 1992. Senad H. je iz sarajevskog studija Televizije Bosne i Hercegovine pozvao građane Bosne i Hercegovine da navečer ugase svjetlo i time pokažu da su protiv rata. Da pokažu da je njihov izbor mir. Tih dana se na TV ekranima mogla vidjeli i parola:
GRAĐANI BOSNE I HERCEGOVINE.
NE PUCAJTE! UJEDINITE SE PROTIV RATA!
Ali naoružanim proleterima bilo je dosta ujedinjavanja. Ujedinjavali su se 50 godina. Trinaest Kongresa sjedili su zajedno u klupama, a onda su na Četrnaestom prestali lagati jedni druge. 50 godina proizvodile su vrijedne ruke radnika udarnika oružje i oruđe. Sada ga je valjalo potrošiti prije nego mu istekne rok. Šteta da propadne.
Sjećam se ugasili smo svjetlo tih nekoliko minuta. Dosta se prozora zatamnjelo te noći. Vjerovali smo kako je cijela Zenica, cijela Bosna i Hercegovina upravo ugasila svjetlo. Rat je dakle nemoguć. Mir pobjeđuje. Nažalost, to je bila najava pomračenja razuma na ovim prostorima.
To je zapravo bila prva velika proba za višegodišnje nemanje električne energije. Nedugo nakon početka agresije ostali smo bez iste. Tih ratnih godina čekali smo momente kada ćemo moći, makar na kratko da upalimo svjetla i tako probamo makar na tren da odagnamo mrak iz naših glava.
Znate kada padne gol na finalnoj utakmici Lige prvaka u fudbalu? Čuli ste uživo nekad taj horski odjek oduševljenja na stadionu? Svaki put kada bi električna energija upala u stanove, a upadala je bez najave, takav odjek čuo bi se u cijelom kvartu u momentu kada je ovaj obasjan.
Nemali broj puta u susjednom kvartu u prvi mah čule bi se psovke i osjetila bi se zavist u vazduhu, jer: „Kako to da oni opet dobiju struju a mi ne? Pa mi smo bili na redu“. Već sljedećeg momenta osjećaj zavisti povukao bi se pred nasrtajem nade da ćemo i mi uskoro dobiti struju. Iste one nade koja nas je natjerala da te večeri na Senadov poziv svi kao jedan kliknemo taster na zidu i odupremo se najezdi bradatih spodoba sa sarajevskih barikada, koji su se ubrzo počeli pojavljivati svuda oko nas.
Pišem ovo a kazaljke sata se primiču ka tih devetnaest i pedesetpet!
Pitanje znam: Vrijedi li? Hoće li se Zemlja osjećati bolje ako na 5 minuta ugasim svjetlo i tako smanjim potrošnju električne energije? Jer nakon tih pet minuta silovanje te iste Zemlje će da se nastavi. Hoće li ijedan svjetski čelnik ovu donkihotovsku akciju shvatiti kao ozbiljno upozorenje, ili će baš u 19:55 biti obasjan reflektorima, da ga prisutni što bolje vide, dok on drži govor o potrebi da njegova nacija pošalje još mladih vojnika u daleku zemlju. A najviše što ti mladići mogu da učine je da u ponekom momentu daju gladnima po lanč paket – tu odvratnu porciju demokratije. Gladni će im biti zahvalni. Svima drugima su meta.
Ne znam odgovor na ovo pitanje. Ali znam i vjerujem u jedno. Da osim električne energije na svijetu postoji jedna, daleko važnija. To je ona pozitivna energija koju ljudi šire oko sebe. Proizvode je jer vjeruju da svojim malim koracima, gestama ili ponašanjem mijenjaju svijet nabolje. I nikada se ne predaju. Ta pozitivna energija širi se brzo i doseže jako daleko. Ona putuje od mjesta do mjesta. Ona će putovati od ruke do ruke, svih tih ruku koje će u 19 i 55 biti na tasteru električnog prekidača. U tih pet minuta isplet će se pozitivna energetska mreža koja će Zemlji itekako prijati. Zemlja je živa, Zemlja osjeti.
Isto je bilo i te večeri 1992. Pozitivna energija nenaoružanih bosanskih građana, naoružanih u tom momentu samo električnim prekidačima, i vjerom u dobro, potrajala je tako dugo da je uspjela da nas odbrani.
Napali su nas svime što su imali. Izdržali smo.
ZATO GRAĐANI SVIJETA: UGASITE SVJETLO U 19:55 I NA 5 MINUTA OSJETITE ENERGIJU!
Jučer sam na jednom od blogova ugledao ovu vijest i automatski je kopirao u tijelo mog bloga. Bio sam sretan što će još ljudi, mojih posjetitelja vidjeti istu.
Nedugo zatim legao sam i palo mi je na pamet da sutra, kao i 15. februara 2003. godine, kada sam organizirao mirni protest protiv rata u Iraku i tako Zenicu stavio na listu hiljada svjetskih gradova koji su taj dan zajedno protestirali, prošetam gradom od kopirnice do kopirnice, zamolim ih za 50-tak besplatnih štampanja letaka i plakata. Treba ponovo oblijepiti grad – pomislio sam.
Zaspao sam. Probudio se. Od čarolije sinoćnjeg aktivizma nije ostalo gotovo ništa. A kako i bi kada sam spavao nekih 4 ili 5 sati. A onda prije nekih pola sata vraćam se kući i razmišljam u sebi.
Sjećam se. Bila je 1992. godina. Rat u susjednoj državi bjesnio je a mi smo i dalje vjerovali kako takvo šta ne može da se desi ovdje. Isto smo govorili i za ratove: Irak – Iran. Taj rat je meni u sjećanju ostao kao neki dugi turnir u raznim disciplinama u kojima se takmiče dva podjednako jaka i tvrdoglava protivnika. Onda rat u Kuvajtu, pa napad Amerike na Irak 1991.. Zatim krvavi pokolji u Ruandi, za koju nisam znao ni da postoji. Nju na časovima geografije nismo spominjali. Rat u Palestini još traje, ali o njemu više ne mislim kao o fudbalskom turniru. Sada znam šta je rat.
Te 1992. Senad H. je iz sarajevskog studija Televizije Bosne i Hercegovine pozvao građane Bosne i Hercegovine da navečer ugase svjetlo i time pokažu da su protiv rata. Da pokažu da je njihov izbor mir. Tih dana se na TV ekranima mogla vidjeli i parola:
GRAĐANI BOSNE I HERCEGOVINE.
NE PUCAJTE! UJEDINITE SE PROTIV RATA!
Ali naoružanim proleterima bilo je dosta ujedinjavanja. Ujedinjavali su se 50 godina. Trinaest Kongresa sjedili su zajedno u klupama, a onda su na Četrnaestom prestali lagati jedni druge. 50 godina proizvodile su vrijedne ruke radnika udarnika oružje i oruđe. Sada ga je valjalo potrošiti prije nego mu istekne rok. Šteta da propadne.
Sjećam se ugasili smo svjetlo tih nekoliko minuta. Dosta se prozora zatamnjelo te noći. Vjerovali smo kako je cijela Zenica, cijela Bosna i Hercegovina upravo ugasila svjetlo. Rat je dakle nemoguć. Mir pobjeđuje. Nažalost, to je bila najava pomračenja razuma na ovim prostorima.
To je zapravo bila prva velika proba za višegodišnje nemanje električne energije. Nedugo nakon početka agresije ostali smo bez iste. Tih ratnih godina čekali smo momente kada ćemo moći, makar na kratko da upalimo svjetla i tako probamo makar na tren da odagnamo mrak iz naših glava.
Znate kada padne gol na finalnoj utakmici Lige prvaka u fudbalu? Čuli ste uživo nekad taj horski odjek oduševljenja na stadionu? Svaki put kada bi električna energija upala u stanove, a upadala je bez najave, takav odjek čuo bi se u cijelom kvartu u momentu kada je ovaj obasjan.
Nemali broj puta u susjednom kvartu u prvi mah čule bi se psovke i osjetila bi se zavist u vazduhu, jer: „Kako to da oni opet dobiju struju a mi ne? Pa mi smo bili na redu“. Već sljedećeg momenta osjećaj zavisti povukao bi se pred nasrtajem nade da ćemo i mi uskoro dobiti struju. Iste one nade koja nas je natjerala da te večeri na Senadov poziv svi kao jedan kliknemo taster na zidu i odupremo se najezdi bradatih spodoba sa sarajevskih barikada, koji su se ubrzo počeli pojavljivati svuda oko nas.
Pišem ovo a kazaljke sata se primiču ka tih devetnaest i pedesetpet!
Pitanje znam: Vrijedi li? Hoće li se Zemlja osjećati bolje ako na 5 minuta ugasim svjetlo i tako smanjim potrošnju električne energije? Jer nakon tih pet minuta silovanje te iste Zemlje će da se nastavi. Hoće li ijedan svjetski čelnik ovu donkihotovsku akciju shvatiti kao ozbiljno upozorenje, ili će baš u 19:55 biti obasjan reflektorima, da ga prisutni što bolje vide, dok on drži govor o potrebi da njegova nacija pošalje još mladih vojnika u daleku zemlju. A najviše što ti mladići mogu da učine je da u ponekom momentu daju gladnima po lanč paket – tu odvratnu porciju demokratije. Gladni će im biti zahvalni. Svima drugima su meta.
Ne znam odgovor na ovo pitanje. Ali znam i vjerujem u jedno. Da osim električne energije na svijetu postoji jedna, daleko važnija. To je ona pozitivna energija koju ljudi šire oko sebe. Proizvode je jer vjeruju da svojim malim koracima, gestama ili ponašanjem mijenjaju svijet nabolje. I nikada se ne predaju. Ta pozitivna energija širi se brzo i doseže jako daleko. Ona putuje od mjesta do mjesta. Ona će putovati od ruke do ruke, svih tih ruku koje će u 19 i 55 biti na tasteru električnog prekidača. U tih pet minuta isplet će se pozitivna energetska mreža koja će Zemlji itekako prijati. Zemlja je živa, Zemlja osjeti.
Isto je bilo i te večeri 1992. Pozitivna energija nenaoružanih bosanskih građana, naoružanih u tom momentu samo električnim prekidačima, i vjerom u dobro, potrajala je tako dugo da je uspjela da nas odbrani.
Napali su nas svime što su imali. Izdržali smo.
ZATO GRAĐANI SVIJETA: UGASITE SVJETLO U 19:55 I NA 5 MINUTA OSJETITE ENERGIJU!
posted by Trinaesti at 6:10 PM
0 Comments:
Post a Comment
<< Home