Osnovna škola "Prvi maj"
Dopustićete mi da je ovako nazovem: Osnovna škola “Prvi Maj”.
Upravo sam se sjetio da sam uvijek pravio grešku pišući njeno ime. I često je mene i moje drugare učiteljica opominjala zbog toga. Da li se piše: Prvi maj ili Prvi Maj? A kako se piše kada umjesto "prvi" stoji broj 1. 1. maj ili 1. Maj? Ni sada nisam siguran.
Siguran sam u jedno. Ta škola je ostavila dubok trag u mome životu.
Danas mi se vratilo toliko uspomena. Sve sam mogao jasno da ih vidim na LCD ekranu mog foto aparata. Vidio sam sebe kako prvi put ulazim u Malu školu (slika 6).Štimali su mi se drugari iz osmog-jedan, na stepeništu Velike škole, i ja zajedno s njima, za, kasnije će se ispostaviti posljednju zajedničku fotografiju (slika 14).
Mislio sam da sam sve to zaboravio. A nisam.
Danas sam shvatio kakav je to osjećaj kada te dugo nema na mjestu na kojem si proveo mnogo vremena (važnije od dužine tih osam školskih godina je činjenica da je to vrijeme bilo sretno, veselo i bezbrižno).
Jer, ova škola ima tu nesreću da djeca, koja je pohađaju, poslije teško da ikada više dođu da je vide. Iako ima jedva kilometar vazdušnom linijom do moga prozora, ja ovdje nisam bio dugo, dugo vremena.
A onda je zazvonilo. I imao sam osjećaj da izlazimo mi. Moji drugari i ja (slika 16).
Svaki detalj podsjetio na jedan trenutak. I svaka od ovih stepenica uz koje sam se toliko puta peo. I niz koje sam silazio.
Gledam ove tamne fleke na slici 18 i 20.
Hoću da vjerujem da je to duh prošlog, bezbrižnog vremena.
Upravo sam se sjetio da sam uvijek pravio grešku pišući njeno ime. I često je mene i moje drugare učiteljica opominjala zbog toga. Da li se piše: Prvi maj ili Prvi Maj? A kako se piše kada umjesto "prvi" stoji broj 1. 1. maj ili 1. Maj? Ni sada nisam siguran.
Siguran sam u jedno. Ta škola je ostavila dubok trag u mome životu.
Danas mi se vratilo toliko uspomena. Sve sam mogao jasno da ih vidim na LCD ekranu mog foto aparata. Vidio sam sebe kako prvi put ulazim u Malu školu (slika 6).Štimali su mi se drugari iz osmog-jedan, na stepeništu Velike škole, i ja zajedno s njima, za, kasnije će se ispostaviti posljednju zajedničku fotografiju (slika 14).
Mislio sam da sam sve to zaboravio. A nisam.
Danas sam shvatio kakav je to osjećaj kada te dugo nema na mjestu na kojem si proveo mnogo vremena (važnije od dužine tih osam školskih godina je činjenica da je to vrijeme bilo sretno, veselo i bezbrižno).
Jer, ova škola ima tu nesreću da djeca, koja je pohađaju, poslije teško da ikada više dođu da je vide. Iako ima jedva kilometar vazdušnom linijom do moga prozora, ja ovdje nisam bio dugo, dugo vremena.
A onda je zazvonilo. I imao sam osjećaj da izlazimo mi. Moji drugari i ja (slika 16).
Svaki detalj podsjetio na jedan trenutak. I svaka od ovih stepenica uz koje sam se toliko puta peo. I niz koje sam silazio.
Gledam ove tamne fleke na slici 18 i 20.
Hoću da vjerujem da je to duh prošlog, bezbrižnog vremena.
Labels: crkvice, mak dizdar, osnovna škola, prvi maj
posted by Trinaesti at 1:07 PM
8 Comments:
ljepe slike kako to ti meni nikad neposla one slike preko emaila?
zaboravim. bas zaboravim.
aj hebo ga ti posalji onda vec si obeco davnoo
Ma Irfane i ti znas pogoditi u dubinu duse.
Slike su super samo mi sve to izgleda malo tuzno, mozda sto je raspust.
Inace svaka cast!!!!
Zima je i raspust pa izgleda pusto :)) nema ljepseg grada od Zenice to se zna i ako je malo pusto :)))
ma nije. vidis da djeca izlaze iz skole :) nego kako rekoh skola je i sama na pustom mjestu, a ja slikao u vrijeme nastave :)
Fin text, I.
Trebao bi cesce popratiti fotke komentarom, jer ti dobro ide.
Nikako ne vidim fleke na slikama 18 i 20, mozda ti ides nekim drugim redom? Vidim ih sam na prvoj ako je to - to.
TExt je cudesan. Svakom od nas treba malo empatije da bismo bili ljudi.
Empatija rulez.
Hvala ti mnogo.
Post a Comment
<< Home